Jedan radni dan u drzavnoj sluzbi


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Autor
Ivan Horvat

Rođen 1973. u Zagrebu. Završio srednju upravno-birotehničku školu. Zaposlen u državnoj službi na radnom mjestu referenta za opće poslove.
Oženjen, otac dvoje djece.

i_v_a_n_h_o_r_v_a_t
@yahoo.com

Moj humoristički portal - niktitanik.com -

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
knjigoljub
boli mozak!
blacknhl
dinastijadejanovici stvarno dobro!



Razmjena linkova
Ukoliko želite razmijeniti linkove, samo postavite moj link na svoju stranicu/blog i pošaljite mi mail s vašim linkom/bannerom. Po primitku, promptno uzvracam uslugu!

19.03.2007., ponedjeljak

Jedan radni dan u državnoj službi







Državna služba definira se kao zaposlenje u svakom poduzeću koje se nalazi u vlasništvu
države. Elita državnih službenika, bez obzira na primanja, obavlja poslove čiji je radni učinak
teško ili nemoguće izmjeriti.







8:15

Antonija i Ivana sjede na radnim mjestima u podrumskoj prostoriji čiji jedini prozor gleda
na hodnik i malo proširenje koje se koristi za ispijanje kave i održavanje sastanaka. Jedu
fornete i čitaju vijesti s Interneta. Ulazi Nikolina. Preko ramena nosi torbicu, preko
podlaktice jaknu, u lijevoj ruci kavu s automata, a u desnoj papirnatu vrećicu na kojoj se
naziru masne mrlje.
Sjeda za stol, spušta kavu i vrećicu, otvara torbicu i vadi šminku. Pali računalo.
Nikolina (veselo): Dobro jutro!
Antonija (mrzovoljno): Dobro jutro...
Ivana (pospano): Dobro jutro.
Nikolina (otvara stranicu s vijestima, vadi krafnu iz vrećice, odgriza komad. Uživajući u
prvom zalogaju, punim ustima izgovara): Baš je dobra ova krafna s čokoladom... Mmm...
Pikantno držeći krafnu vrhovima palca i kažiprsta, uzima slijedeći zalogaj i obraća
pažnju na ekran. Ležerno prešavši pogledom preko novosti, pronalazi najvažniju i živo
komentira.
...Zamisli! Kažu da su otkrili neku novu dijetu po kojoj možeš smršaviti pet kila u sedam
dana. Ma nemoj! Kakva osoba moraš biti za tako nešto. Mljac!
Ivana (probuđeno): Pa tko zna, možda i radi, nikad se ne zna...
Antonija (rezignirano): Je, kao i onih tri stotine pedeset i osam dijeta kojima stalno pune
te novine! Nemaju o čemu pisati, pa onda uvijek vrte iste teme...
Ivana (neuvjerljivim glasom koji otkriva slabašnu nadu):... a možda ipak radi...
Antonija i Ivana dovršavaju fornete, namještaju ogledala i počinju se šminkati.
Antonija (čvrsto): To sigurno nije zdravo! Jesi ti normalna, ženo božja, toliko smršaviti u
tako kratkom vremenu? Čitala sam kako je neka žena toliko smršavila da je čak počela
imati problema s menstruacijom, kasnila joj je i to... čak je na kraju i potpuno izostala...
vrag odnio ljepotu ako žena ne može imati djece!
Nikolina (pridiže se iz stolice, zakreće glavu prema kolegicama, ovlaš zadiže košulju i
pokazuje stražnjicu): A, to se meni nikada ne može desiti! Pogledajte samo ovo, opet su
mi uske hlače... i onaj kostimić koji najviše volim, znaš onaj sa sitnim uzorkom, plavi, e
da, baš taj, skoro ga uopće više ne mogu obući... bila sam neki dan u Benettonu i skužila
sam da su modeli koje tamo prodaju svi za neke žgoljavice, uski, dugački, ništa mi ne
paše... a još prije pet godina sve mi je super stajalo... da…
Spuštajući se nazad u stolicu, Nikolina zagrize posljednji komad krafne. Obriše ruke,
uzima već pripremljenu šminku i započinje slijedeći jutarnji ritual: uređivanje.1
Antonija: Ah...
Ivana (suosjećajno):Aahhhh....
Nikolina (s laganim žaljenjem): Od kada ovdje radim, udebljala sam se ko' prase!
Ivana (laže bez ikakvog napora): Ma nisi, baš super izgledaš...
Nikolina (s razumijevanjem): Ne poznaješ me od prije, tako da ti je lako pričati.

------------------------------
1 Svakodnevni rituali neizostavan su dio života državnog službenika. Beskrajno ponavljanje istih radnji istim
načinom, redoslijedom i u isto doba dana državnom službeniku daje osjećaj poretka i sigurnosti.
------------------------------

Antonija (zadiže majicu): Ma vjeruj mi, super si... pogledaj mene! Vidi ovo salo, ništa
mišića, nema tonusa... a bijela kao sir. I ova majica mi je preuska... a još nedavno bila je
jedna od rijetkih koje su mi pristajale. Više zaista nemam ništa za obući!
Nikolina (problem doživljava krajnje ozbiljno i pokušava pomoći): Probaj otići u
MaxMaru, bila je moja frendica prošli tjedan i kupila super hlače, ovako malo
strukirane… (uspravlja se, prima struk i dva-tri puta koketno zakrene) …a opet šik, baš
kao što treba. A i ta moja frendica se i inače zna dobro obući. Nije nešto zgodna, ta moja
frendica, ali žena ima ukusa, znaš, onako, baš kao što treba... a kupila je i crnu haljinu...
ma ne, ništa fancy ni za večernje izlaske, više onako dnevnu, običnu... a opet, odlično joj
stoji... a ona je inače ovako malo jača u bokovima, kao i ja... no dobro, ja sam ipak malo
mršavija, ipak...
Zamišljeno preleti pogledom donji dio svog tijela i zagleda se u neku daleku, samo njoj
zanimljivu točku na drugom kraju prostorije.
...i baš joj zato pašu takvi krojevi, da, a i ja bih se mogla ugledati na nju i početi kupovati
takvu odjeću, ima smisla...
Ivana (pridružuje se): Da, tako je i moja druga frendica, znaš ona koju si upoznala dok
smo bile u King Crossu, da, ona, ne, ma ne ta s crvenom kosom, nego ona s plavom... ne
znaš? Sigurno? Pa kako se ne sjećaš? Ma dobro, u stvari nije ni važno. U svakom slučaju,
ta moja druga frendica, ona ti se udala za tipa koji radi u Plivi, zamisli, u Plivi, i imaju
puuno love, i onda ona ide po buticima po cijelom svijetu i kupuje odjeću, a i dobro
ženska izgleda, mora se priznati: pazi na sebe, ide na fitness, u solarij... prava koka, nema
šta... U svakom slučaju, kupila je jednu prekrasnu haljinu, evo, ima je na Internetu, dođi
vidjeti...
Nikolina veselo ustaje i pridružuje se Ivani za računalom. Gledaju ekran s izrazom
blaženstva; Antonija ih promatra i razmišlja vrijedi li ustati i prijeći dva metra kako bi
vidjela haljinu.
Nikolina (pogled joj padne na sat, a licem preleti sjenka grižnje savjesti. Naglo izgovara):
A joj, koliko je to sati, već je devet, idemo brzo raditi – u strašnoj smo gužvi...
Ivana (namiguje): Prokomentirati ćemo haljinu poslije...

9:45

Nikolina (proteže se): Uff, bole me leđa ko psa, ova klima me skroz ukočila...
Antonija (jedva dočeka priliku za žalopojku): I stolice su koma! Od kada sjedim ovdje,
počele su mi čak izbijati vene na nogama!
Nikolina (zaboravlja da je išta boli i počinje mudrovati): I meni, ali ja imam hrpu
slučajeva vena u obitelji. Mojoj mami su se pojavile dok je imala dvadeset i šest, već za
vrijeme prve trudnoće, s bratom. Nakon trudnoće su se malo povukle, ali nikada se nije
oporavila... a sad, s godinama, sve je gore...
Antonija (žalosno): I meni se isto pojavljuju! Fuj, kako to odvratno izgleda... a jeste
primijetile koliko su vene česta pojava i na muškarcima?
Ivana: I to mlađim, već oko tridesete...
Nikolina (ne da se smesti u pričanju): Moj Marko ima vene od dvadeset i četvrte godine.
Jadan, to mu je u familiji. A mama mu je već bila na dvije operacije... užas... noge su joj
sve plave i izrezane... to je zato što je trideset godina radila kao prodavačica, svaki dan
osam sati na nogama...
Antonija (osjećajno, ali čvrsto): Grozno, jadne te žene. Ipak, često me iznerviraju kad
šopingiram, kako su neljubazne i kako nemaju pojma o ničemu!
Sve klimaju s razumijevanjem.
Nikolina (s potpunim suosjećanjem): Tako je, pravi užas...
Antonija (malo suosjećajnije): A opet, jadne, čitam baš u novinama, zarađuju po dvije
tisuće kuna mjesečno, i još rade vikendima i blagdanima...
Nikolina (zamišljeno): Zamisli grozote... žena koja mora raditi na Badnjak, a doma djeca,
muž, kuhanje, pečenje kolača...
Ivana (užasnuta, ali ipak sretna što se to njoj ne može dogoditi): Užas...
Antonija (pokušava unijeti malo vedrine u razgovor): Ipak, sretne su što imaju posao! U
ovoj situaciji kod nas, bilo tko tko nije na burzi može biti presretan! Bez obrazovanja, bez
posla, ženi je najgore doma... ako muž ne zarađuje odlično.
Zamišljeni pogledi u raznim smjerovima.
Nikolina (čeznutljivo): Da, kako je to krasno... e, kad bi takvi još uvijek postojali!
Antonija (također čeznutljivo, ali s znatnom dozom realizma): Pa ima ih, ali ne dovoljno
za sve nas...
Ivana (zgroženo): Pa ja tako nešto ne bih ni htjela! Osjećala bih se nekako prljavo,
gadno...2
Nikolina i Antonija lagano okrenu glavu u Ivaninom smjeru i zbunjeno je pogledaju.
Nikolina (zbunjeno): Aha, da, i ja...
Antonija (prikriva prave osjećaje): Pa i ja....
Nikolina (spasonosno): Idemo popiti kavicu!
Ivana (odgovorno): Samo da je brza, imam puno posla...
Nikolina (uz širok osmijeh, tonom koji govori o nečemu što se po sebi razumije i ne
ostavlja mjesta prigovorima): Ma naravno, kao i uvijek... nećemo niti izaći van, nego
ćemo je popiti ovdje, na stolu za sastanke.3
Ivana (uvjereno): Može, idemo!
Antonija i Nikolina (vedro): Idemo!

------------------------------
2 U državnoj službi vlada strogi moralni kodeks rukovođen jednostavnim načelom: najkonzervativnija i/ili
najgluplja osoba (u državnoj službi ovakva preklapanja su iznimno česta, iako ne predstavljaju opće pravilo)
postavlja standarde ponašanja za čitavu zajednicu. Ovo pravilo ne poznaje iznimke, a bilo kakav pokušaj
suprotstavljanja tretira se kao subverzija.
Vođene ovim moralnim kodeksom, naše dvije junakinje su se spontano povukle pred očito rigidnijim idejama
čednosti treće kolegice.
3 U državnoj službi postoje dvije vrste nerada. Prva vrsta – odlaženje s posla radi privatnih razloga – nižim se
službenicima teže tolerira i općenito se doživljava kao pravo zabušavanje. Druga pak vrsta – uredski nerad –
uobičajena je pojava u državnoj službi, i ne tretira se nikako. Suprotno uobičajenim zabludama osoba koje nisu
izravno povezane s državnom službom, općenita je tendencija da se uredski nerad smatra pozitivnim. Rad u bilo
kojem obliku stvara gibanje, koje je u izravnoj suprotnosti s temeljnim svojstvima državne službe: nepokretnosti
i mirovanjem.
Tako se često događa da neiskusnog državnog službenika koji pokušava raditi prekovremeno ili kod kuće u
zamjenu za povremenih nekoliko sati slobode unutar radnog vremena optužuju za nerad i zabušavanje. Zanimljiv
je podatak da ove optužbe najčešće dolaze upravo od osoba koje čitav radni vijek provode u uredskom neradu.
Ovo potpuno razumljivo ponašanje objašnjava se na slijedeći način: otići s posla radi privatnih razloga može
svatko, dok provesti četrdeset godina na jednom mjestu i pri tome ništa ne raditi mogu samo odabrani – istinski
državni službenici.
------------------------------

10:00

Na brzinu popravljaju šminku (iako s druge strane prozora trenutno nema nikoga, ali
nikad se ne zna...), polako ustaju i odlaze u proširenje hodnika koje služi kao središnje
mjesto za kavu i sastanke4.
U prostoru se nalazi veliki stol sa šest stolica i ormarić pun šalica, tanjura, jedaćeg
pribora, brojne staklenke s kavom, čajevima, šećerom, medom, nekoliko boca vina,
otvarač, podmetači, krpe... Na ormariću se nalazi aparat za espresso, mikrovalna
pećnica, nekoliko prljavih šalica i tanjura na kojima se nalaze ostaci hrane, vilice i nož. U
kutu prostorije smješteni su hladnjak i aparat za točenje vode.
Prilaze ormariću i počinju pripremati kavu.

Nikolina (brblja): Ova minasica uopće nije tako dobra kao što je nesica, nikako...
Ivana (znalački): Točno, nema šanse, najbolja je nesica, i to od vanilije.
Antonija (mršti se): Joj, ne volim vam ja te umjetne okuse! Osim toga, čitala sam da nisu
zdravi.
Ivana (mudro): Ma tko pita, što je danas zdravo u ovom svijetu! Misliš da je ova klima
zdrava, ili cjelodnevno sjedenje za računalom, ili hodanje po gradu uz toliko ispušnih
plinova? Fuj!
Nikolina (uspravlja ramena, uzima dah. Poučnim tonom): Frendica od moje mame, starija
gospođa, naravno, ali dobro držeća, šik, što bi se reklo...
Lagano se osmjehuje. Na obrazu joj se pojavljuju dvije dražesne rupice, a poluzatvorene
oči daju do znanja da majčinu prijateljicu upravo sada vidi pred očima.
...žena se cijeli život pazila, pazila što kuha, imala kućnu pomoćnicu, muž je dobro
zarađivao – imao je nekakav posao u vojsci – a ona je bila gospođa, fina dama, nema što...
ukratko, ljeti na more, zimi skijanje, dvoje djece, divota... i razboljela se, teško, rak, užas...
imala je tri operacije, izgledala je kao smrt. Na kraju je i umrla... a jadna, mučila se dvije i
pol godine!
Antonija (sjetno): Da, tako je to...
Ivana (ljuta na pokojnu gospođu): A moja mama, cijeli život je radila, bili smo siromašni.
Kakva kućna pomoćnica, kakvi bakrači! I imala karijeru, i kuhala, i prala, brinula se o
mužu i djeci. I dobro joj je došlo! Ima već sedamdeset i...

------------------------------
4 Osnovni zakon preživljavanja u državnoj službi je: ne ističi se! Ovaj zakon sadrži brojne korolare, čiji puni
popis s objašnjenjima još uvijek stoji uz bok najvećim znanstvenim izazovima poput postanka svemira ili
funkcioniranja ljudskog mozga.
Jedan od najčešće tumačenih korolara je onaj o unutrašnjem uređenju mjesta na kojima državni službenici
provode uvjerljivo najveći dio radnog vremena: kutku za kavu. Kutak za kavu treba biti:
1. Po mogućnosti što bolje sakriven, tako da osobe izvan ureda na njega vrlo teško mogu slučajno
nabasati.
2. Uređen nenametljivo. Zidovi najčešće više godina nisu okrečeni, aparatura za pripremanje kave i ostali
uređaji baš i ne blistaju od čistoće. Stolice su stare, šalice okrhnute.
3. Odlično zvučno izoliran, što omogućuje tračanje svih osim prisutnih.
4. Apersonalan – ne treba sadržavati nikakve osobne stvari osim šalice. (Upozorenje: jednostavno je
nepristojno ne koristiti staru šalicu koja se gadi svima osim vlasniku, a predstavlja uspomenu na neki
uzlet u karijeri ili dragu osobu.)
U kutku za kavu sve treba biti funkcionalno i uređeno u skladu s nasušnim potrebama državnog službenika.
Kutak za kavu treba biti mjesto na kojem se državni službenik osjeća ugodno, ali koje ne priziva niti najmanju
količinu zavisti u posjetitelja.
------------------------------

Lagano oklijeva i mršti se. Lice joj postaje napeto od napora: prisjeća se koje godine je
majka rođena, i računa koliko danas ima godina.
...sedamdeset i dvije godine, bože moj užas živi, u jednom trenutku sam zaboravila koliko
mi mama ima godina, morala sam računati...
Nikolina (uz maksimalnu dozu suosjećanja za koju je u ovom trenutku sposobna): Ma to je
najobičnija blokada, događa se svakome.
Antonija (osjećajno): Ništa ti ne brini...
Ivana (umirena): I sad, sa svoje sedamdeset i dvije godine...
Važno i s ponosom naglašava majčine godine.
...ona sa svojim penzionerima ide na Sljeme, i na kartanje, i pjeva u zboru... luda žena!
Često se oni tako nađu, pa si popevaju, pa sve skupa... a ima tu i još starčeka, vitalnih. Ima
jedan deda koji se upucava svim udovicama, zamisli, a ima preko osamdeset!
Nikolina (upada joj u riječ): E kad ćemo mi doživjeti te godine...
Antonija (sjetno): I hoćemo li, uopće...
Ivana (čvršće): Ma valjda hoćemo! Čitala sam da se životi vijek produljuje sve više. A i
ljudi su sve viši i teži...
Nikolina (kritički pogleda prema svom struku i s nelagodom se osmjehne): Ima to i svojih
mana....
Ivana (sad već skroz uvjerena u svoje riječi): Imaš pravo, ali nekako mi se ipak čini da
treba raditi ono što možemo da bismo živjeli zdravo... ja ću ipak običnu kavu. Dodaj
molim te Natreen!
Stavlja Natreen u kavu i s užitkom miješa sadržaj šalice. Sjedaju za stol. Iako se to po
ničemu iz okoline ne može naslutiti, iz govora njihovih tijela očito je da uvijek sjede na
istim položajima i u istim pozama. Uz dovoljno uživljavanja, pozoran promatrač može
lako primijetiti da je to njihova mala igra u kojoj svi znaju što će se slijedeće dogoditi5.
Nikolina (zaneseno): Moj Mario6 je jučer rekao: tata. Naravno, nije to izgovorio ispravno.
Zvučalo je više kao tathhha, ili thathha, ili htathha... sve nekako s onim mekanim t, znaš,
baš onako kako to rade klinci... baš je sladak... a onda je moj Marko, znaš, bili smo na
roštilju kod mojih, mama je kao i uvijek previše skuhala i onda je inzistirala da sve
pojedemo, fuuj, odvratno, takva je od kada znam za sebe, i nije ni čudo da sam se u
zadnjih pet godina, ma što pet, šest, što radim ovdje firmi zdebljala 10 kila, ma što 10, čak
12, ali nema veze, sad sam na dijeti, mora to žena malo pred ljeto...
i onda je moj Marko rekao nešto što me skroz zbunilo, rekao je, zamisli, da je mali slinav,
i zar on ne zna da su meni već trideset i dvije godine i da svakako trebam što prije roditi i
dobiti djecu, ako ikako želimo da budu zdrava, a i on više nije mlad, baš sam neki dan
čitala na Monitoru kako kvaliteta sperme kod muškaraca pada s godinama jednako kao što

------------------------------
5 Ova igra daje našim junakinjama osjećaj sigurnosti, u kojem državni službenik pronalazi životni oslonac i
iskreno zadovoljstvo.
6 Neke izjave mogu se ispravno protumačiti isključivo u širem kontekstu. Iako se po svemu čini da je Mario
Nikolinino dijete, on joj je u stvari bratić. Nikolina ima trideset i dvije godine, i usprkos tome što govori da
nikada ne želi djecu mašta o tome da ih jednoga dana (ubrzo) ipak dobije.
Česta pojava u državnoj službi je razvoj određenih fraza, riječi ili rituala koji su poznati samo uskom krugu
međusobno bliskih državnih službenika. Tako je za razgovor s našim junakinjama neophodno poznavati po
imenu barem tri generacije njihovih rođaka, dok neupućena osoba teško prati razgovor i uskoro se osjeća kao da
prati televizijski program na jeziku koji ne poznaje.
------------------------------

i kod žena postoji sve veća mogućnost za komplikacije u kasnijim trudnoćama, vidiš, tko
bi rekao, uvijek sam mislila da su muškarci kao vino a izgleda da ipak nisu, no, strašno...
...nego, znate da je moj Marko imao ovaj petak slobodan, pa smo išli u IKEU. Otišli smo
kupiti krevet ali umjesto njega vidjela sam tako preslatke male šalice, nevjerojatno, baš su
prekrasne, onakve, slične kao što imaju u kafiću preko puta... kojem? Da, točno, onom
preko puta... sjećaš se kad sam neki dan naručila nesicu od vanilije? Da? E, pa sjećaš se
šalice u kojoj sam je dobila? Je li tako da je slatka? Fenomenalna, pa da! Tako je... odmah
sam kupila 18 komada, moj Marko me skoro ubio zbog toga, i onako imamo mali stan, i
nemamo baš puno mjesta, a još od prije dva tjedna kad sam kupila onu veliku lampu, znaš
onu, iz Importannea, onu samostojeću koja visi preko pola sobe, da, tu, ali ne, smeđu, a ne
plavu, smeđu, smeđu, i sad moj Marko koji ima dva metra, joj kako je on krasan
muškarac, baš nam je lijepo u braku...
da, ma daaa... živimo ko' bog, fino idemo svaki vikend i do mojih i do njegovih roditelja,
imamo i puno rođaka i sestrični, i da, super je, svi smo u Zapruđu, cijela familija, da, baš
svi, tko bi rekao, tako se desilo, spontano... pa se možemo često posjećivati i sve nam je
baš fino blizu... baš sam zadovoljna svojim životom... sve ide da ne može bolje!
e da, i onda moj Marko ne može proći do kupaonice a da ne zvekne glavom u tu lampu, a
jesam mu ja kriva što je tako visok, pa neka malo pazi, do vraga, ali ipak svaki put popizdi
kad lupi glavom ujutro prije posla, pa psuje i dere se, ali ne puno... nema veze, voli on
mene jako, pazi me i čuva... dobar je on...
Antonija (zanesena pričom, s očitom grižnjom savjesti): Joj, već je 11!
Ivana (mudro): Kako vrijeme leti!
Nikolina (užurbano): Idemo brzo raditi...za pola sata je ručak...
Stavljaju prljave šalice na ormarić i ustaju, ostavljajući za sobom stol pun mrvica i
pepeljaru iz koje samo što ne ispadaju opušci. Stolice ostaju razbacane oko stola, a
novine napola vise s ormarića.
Teškim korakom prelaze u ured, polako sjedaju za računala i počinju raditi. Nikolina
stavlja slušalice i već nakon nekoliko minuta počinje pjevušiti najnoviju glazbenu
uspješnicu. Antonija i Ivana se, kao i svakog dana, na to značajno pogledaju i nasmiješe.7
Uskoro nastupa tišina isprekidana klikanjem, tipkanjem i Nikolininim poluglasnim
pjevušenjem.

11:45

Antonija (teatralno udari tipku Enter): Gladna sam! Idemo na ručak?
Nikolina (užurbano): Još samo pet minuta, da završim ovaj mail. Strašna gužva danas! Ne
znam na koju stranu bih se okrenula od tolikog posla...
Antonija (odlučno): Hajde, hajde, moraš se bolje organizirati. Mi smo gladne!
Ivana (pridružuje se): Bogami jesmo!
Nikolina (frenetično tipka): Evo, još samo malo... gotovo!
Antonija (na licu joj se očituje žestok napor od razmišljanja): A kuda idemo?

------------------------------
7 Mali rituali poput ovoga državnim službenicima pomažu u stvaranju osjećaja pripadnosti zajednici. Na isti
način kao što stalan posao u državnoj službi stvara osjećaj realne sigurnosti za radno mjesto, pripadnost zajednici
stvara osjećaj emotivne sigurnosti. Usporedimo li sigurnost za radno mjesto s kolijevkom, pripadnost zajednici je
duda.
Udruženi, ovi osjećaji državnom službeniku daju nevjerojatnu samouvjerenost koju tako dobro poznajemo iz
svakodnevnog iskustva.
------------------------------

Ivana (zaneseno): Mogle bi u kineski restoran... bila sam neki dan tamo s prijateljicom,
imaju odlične slatko-kisele umake i... mmm... finu piletinu i rižu...
Nikolina (nesvjesno napući usnice): Mljac!
Antonija (kružnim pokretima masira trbuh): Danas nekako nisam za egzotične
kombinacije, možda bismo mogle pojesti nešto klasičnije... picu...
Nikolina (odlučno): Ja sam danas donijela voće od kuće. Pa znate da sam već dva dana na
dijeti! Samo vi idite kud vam paše.
Antonija (dok govori, Ivana odobravajući klima glavom): A ne, ne može to tako, idemo
sve zajedno!8
Nikolina (u nadi): Možda biste mogle nešto naručiti? Onda možemo lijepo sve zajedno
pojesti ovdje u uredu, pa negdje na kavu...
Antonija (tonom iz kojeg je očito da je gladna i da ne želi mnogo čekati): A što ćemo
naručiti? Kinezima treba sto godina za dostavu!
Ivana (tjera vodu na svoj mlin): Pa mogle bi ipak picu.
Antonija (aha-efekt): Ja ću lazanje sa špinatom!
Ivana (pronalazi broj telefona na Internetu, podiže slušalicu i uspostavlja vezu):
Halo, dobar dan, lijepo bih molila jednu vegetarijansku picu i lazanje sa špinatom.
Kakvu picu? Pa vegetarijansku, sad sam vam rekla...
... aha... koliku?
Rukom pokriva slušalicu.
Koliku picu želiš?
Malu.
Prislanja slušalicu na uho.
Malu! I salatu! Sezonsku, molila bih...
Malo se zamisli i nastavi:
Pričekajte trenutak, molim!
Ponovo rukom pokriva slušalicu.
Želiš li i ti salatu? Ne? U redu...
Ponovo prislanja slušalicu na uho.
To je sve, hvala! Do viđenja!
Da ponovim? Zašto? Pa sad sam vam sve rekla! Dobro, u redu...
Dakle: jednu malu vegetarijansku picu, jednu sezonsku salatu i lazanje sa
špinatom. U redu? Dobro...
Hvala! Do viđenja!
Spušta slušalicu prema aparatu. Naglo se dosjeti, panično diže slušalicu i viče.
Samo malo, pričekajte, molim! Da, molim vas...
Znate li kuda treba doći dostavljač? Znate? Pa da, stalno kod vas naručujemo...
Ponosno se nasmiješi, namigne kolegicama i izgovara da je sve čuju.
Pa da, stalne mušterije... naravno...
...pa mi volimo kod vas kupovati... da...
iako, dostavljač bi vam mogao i biti malo brži!
Daleko ste? Na drugom kraju grada? Pa neka momak malo požuri...
Dajete sve od sebe? Ma uvjerena sam... nema problema, samo vi radite...
Da, bravo... svaka čast!
Do viđenja!

------------------------------
8 Osjećaj zajedništva državnih službenika ponekad ide toliko daleko da u ozbiljnijim slučajevima ne žele ni pod
koju cijenu raditi sami u prostoriji (primjerice, kad su svi cimeri na godišnjem odmoru) ili sami ručati.
U većini državnih poduzeća ova pojava je postala dio bontona, što Antonijinu i Ivaninu reakciju čini savršeno
prirodnom i uobičajenom.
------------------------------

Ivana (samozadovoljno se obraća kolegicama):Baš simpatična neka gospođa! Rekla je da
se trude koliko mogu... da, sigurna sam da je to istina... zamisli, prepoznala me kao stalnu
mušteriju!9 Zacijelo će posebno paziti kod pripreme našeg ručka... da...
Radna atmosfera se nastavlja. Tipkanje i klikanje je u početku isprekidano i lijeno, da bi
nakon nekog vremena ubrzalo i postalo nekako isprekidano i nervozno. Prolazi nepunih
petnaest minuta. Nikolina nepomično bulji u ekran, Ivana i Antonija se meškolje u
stolicama.
Antonija (nestrpljivo): Pa gdje je taj dostavljač već jednom?
Nikolina (mudro): Naravno da ga nema, kad ste naručile hranu iz najdalje picerije.
Ivana (opravdava odluku): Ali znaš i sama da ove koje su nam blizu ništa ne valjaju!
Prošli tjedan sam naručila picu sa šunkom i sirom i bila je sva masna, odvratno... i komadi
šunke uopće nisu bili fino narezani, užas... Bilo je komada debelih kao prst!
Antonija i Nikolina (uglas): Odvratno...
Ivana (revoltirano): Fuj!
Nikolina (pokušava kolegicama odvratiti pažnju od osjećaja gladi): Hajde, sad će. Još
malo... ovo me podsjeća kada smo jednom frendica i ja naručile picu – moj Marko je bio
na službenom putu, frendica je došla do mene, pa smo odlučile malo odmoriti od
kućanskih dužnosti i naručiti hranu – i čekale smo je punih sat i pol! Čekajući smo pojele
jagode i teglu sladoleda – da, onu od pola kile, groozno, užas... užasno nezdravo, ali što
ćeš kad smo slabe na slatko – što slabe, ovisne – nije ni čudo da mi je opet izbio veliki
prišt, tu, na čelu, pogledaj...
Ivana (očito ne misli to što govori): Ma ne vidi se...
Antonija (utješno): Nije to ništa, super izgledaš...
Nikolina (hrabro, uz mrvicu samosažaljenja): Nemojte lagati, znam da je odvratan, a nisu
čak ni ti dani u mjesecu... i, da nastavim priču, kad je pica napokon došla više uopće
nismo mogle jesti... pola smo morale baciti... pa sam je ostavila u frižideru za sutra.
Antonija (tonom kojim se izriču životne činjenice): Strašna je ta hrana iz dostave! Domaće
je domaće...
Nikolina (slaže se, ali razmišlja dalekovidno): Je, ali tko će kuhati? I kada? Ipak smo mi
moderne, poslovne žene. Nemam ja vremena za svakodnevno kuhanje! Evo, jučer sam
poslije posla s fredicom otišla na kavu, pa smo malo šopingirale, pa smo srele treću
frendicu... Došla sam doma u sedam, malo peglala, gledala televiziju i išla na spavanje. A
stan je u totalnom kaosu!
Ivana (sjetno): Tako ti je to danas. Nekad je muž zarađivao novac, a žena je bila kod kuće.
Naravno da je sve blistalo od čistoće! A mi danas, em moramo zarađivati, em od nas
očekuju da čistimo, spremamo i kuhamo... užas...
Nikolina (prisjeća se): Prošli tjedan sam kupila novi stalak za peglanje. Znaš onaj ovalni,
veći, u Metrou. Onaj prošli se skroz raspao, nije ništa valjao... a dragi me stalno proganja
da trošim –
Ivana (skače na zvono telefona): Evo dostavljača!
Nikolina (uz olakšanje): Napokon!
Antonija (uz olakšanje): Hvala bogu, već sam mislila umrijeti od gladi...

------------------------------
9 Postati stalna mušterija znači da je osoba u životu nešto postigla, da je na određenom mjestu pustila korijenje.
Ova činjenica stalnoj mušteriji pruža važnost i praktičnu prednost pred drugim mušterijama. Rituale državne
službe može usvojiti svatko, ali tek stalna mušterija je punopravan i stabilan član zajednice.
------------------------------

12:10

Ustaju i odlaze u proširenje na hodniku. Ivana nervozno kopa po torbici: napokon
pronalazi novčanik i kreće prema vratima pred kojima čeka dostavljač. Antonija joj
putem ubaci novac u ruku i počne čistiti stol. Nikolina stoji pored ormarića i premeće
posuđe.
Nikolina iz ureda donosi nekoliko raznobojnih posudica u kojima se nalazi voće i šarenu
salvetu s uzorkom likova iz crtića. Stavlja voće na tanjur, uzima nož i počinje guliti
jabuku.
Ivana dolazi s plastičnom vrećicom u kojoj se nalazi hrana. Stavlja je na stol i s
Antonijom prebacuje pušeći sadržaj iz plastičnih kutijica na tanjure.

Nikolina (pozorno prati proces prebacivanja hrane na tanjure): Dobar tek, cure!
Ivana (koncentrirana na svoj tanjur) : Dobar tek!
Antonija (ne vidi ništa oko sebe): Dobar tek...
Počinju jesti. Nikolina žalosno promatra svoje voće, pa krajičkom oka naručenu hranu, i
kiselo se smiješi. Djevojke se prave da je ne primjećuju10 i srčano navaljuju na ručak.
Ivana (razmaženo vilicom gura sasvim pristojan komad pice): Ova pica ništa ne valja! Sva
je suha i nekako tanka... a tvoje lazanje?
Antonija (žvačući): Lazanje su u redu; ništa spektakularno, ali jestivo. A gdje je tvoja
salata?
Ivana (iznervirano kopa po vrećici i zaključuje): Kreteni, opet su zaboravili salatu! Nikad
više ne treba naručivati u ovoj piceriji: em im pica ništa ne valja, em niti ne donesu cijelu
narudžbu!
Nikolina (razumije kolegicu, ali smješta problem u širi kontekst): A kod koga ćemo onda
naručivati? Već smo odavno odustali od svih konkurenata...
Antonija (zavidno): Blago tebi, ti si donijela domaću hranu!
Nikolina joj uputi mračan pogled u kojem se naziru tuga i ljutitost. Čini se kao da se
svjetlo u prostoriji utišalo za nijansu.
Nikolina (pokušava se suzdržati od žaljenja, ali joj očito ne ide): Hoćeš li ti možda ručati
voće? Misliš da je lako biti na dijeti? Linija u komi, a dolazi ljeto... a gladna...
Ivana (pronalazi salatu ispod vrećice): Hajde dobro, ipak su poslali salatu! (otvara paket)
Ali, pica im je i dalje loša... Ona ženska je zvučala tako fina preko telefona, a vidi što nam
šalje... kriminal!
Antonija i Ivana jedu u tišini. Čuje se jedino žvakanje i povremeni udarac vilice ili noža
po tanjuru. Nikolina još uvijek gleda u tuđe tanjure, i napokon s gađenjem počinje jesti
zdrobljeno i pomiješano voće.
Ivana (zavali se u stolici): Ovo je bilo dobro... bez obzira na sve... čovjek mora jesti kad
ovoliko radi!
Antonija (pali cigaretu, s užitkom otpuhuje dim): Uff... sad se treba malo odmoriti.
Nikolina (živahna nakon voćnog ručka): Gdje ćemo na kavu?

------------------------------
10 U nedostatku pametnije zanimacije, državni službenici često se bave potpuno uzaludnim pokušajima rada na
sebi poput bavljenja sportom ili dijeta. Iako je ovo već sedamnaesta Nikolinina dijeta u posljednja tri mjeseca,
kodeks ponašanja državnog službenika nalaže da joj kolegice pristupaju s neupitnom ozbiljnosti i poštovanjem.
------------------------------

Antonija (lijeno): Idemo van, negdje na sunce...
Nikolina (žustro): Lijepo je sunce, ali ja bih da ipak sjednemo u hlad. Tek je došlo
proljeće, koža mi je skroz bijela, osjetljiva... bila sam nekidan u DM-u. Zamisli, potrošila
sam petsto kuna a uopće nisam kupila ono po što sam došla! A provela sam unutra sat i
pol... dragi me ubio... došao je doma, nije bilo ništa za jelo, kuća u neredu, a ja se vraćam
doma, ponosno...
Uspravlja se u stolici, miče laktovima naprijed-nazad i opisuje ponosan hod.
...sa tri male kutijice, evo, ovakve!
Palcem i kažiprstom pokazuje veličinu kutijica.
Ivana (uz razumijevanje): A što ćeš kad nama sve to treba! Muškarci to neće nikada
razumjeti... njima je samo bitno koliko je nešto veliko i čemu služi, uopće ne razumiju da
smo mi osjetljive, i da imamo osjetljivu kožu, i da moramo paziti na sebe... inače bi
izgledale kao grdosije!
Nikolina (prisjeća se uzbudljive anegdote iz državne službe11): Naša teta čistačica, ona je
genijalna! Znate da kod nas čisti u fušu, dobije tristo kuna na plaću... e pa ja na tome s
njom surađujem već godinama, nekako se potrefilo da nitko drugi to nije radio, pa su se
mijenjali djelatnici, pa je sve palo na mene... kao i svi najgori poslovi.... užas... Ukratko,
žena zaradi tih tristo kuna u fušu a muž o tome nema pojma! Bila je čitava komplikacija
kako izvesti isplatu u kešu, da ne ide preko računa, tako da muž ne vidi... i tako, nisam ja
o tome imala pojma, nego je došla jedan dan tu kod mene i tražila neki čudan način
isplate. Ja nisam kužila zašto, nikako – što ćeš, glupa za te stvari...
Lagano zahihoće, što Antonija i Ivana poprate osmijesima.
...ali pozvala me sa strane i objasnila mi cijelu priču, onako, iskreno. Zamisli, rekla mi je
«Žena ima neke potrebe o kojima muž ne treba ništa znati. I bolje je da ne zna, samo bi
prigovarao! DM i to...» i namignula mi, onako, šeretski...
Ivana (začuđeno i zadivljeno): Ma vidi ti nju!
Antonija (zadivljeno): Tko bi rekao, a ovako izgleda kao skroz okej ženska...
Nikolina (krivo protumači Antonijine riječi): Pa i je! Meni je njena priča baš super...
Antonija (opravdava se): Nisam na to mislila... naravno da je super, ženska je genijalna...
nego onako, nekako mi izgleda više štreberski...
Ivana (divi se hrabrosti i čvrstoći čistačice): Ne znam da li bih uopće bila sposobna za
tako nešto!
Nikolina (uz lagano žaljenje): Ja – nema šanse... meni se odmah na faci vidi kad lažem.
Moj Marko kaže da me čita kao otvorenu knjigu... i ima pravo, zaista je tako... a i dugo se
poznamo....
Antonija (pridružuje se): Ahhh...

------------------------------
11 Naizgled dosadna državna služba prepuna je anegdota i crtica o životu i radu hrabrih i marljivih državnih
službenika. Kao što mornari čitav život prepričavaju najveće nevere koje su preživjeli, državni službenici
prepričavaju poučne priče u kojima su junaci drugi državni službenici. Ovo njihove priče čini naročito
vjerodostojnima i savršenima za poistovjećivanje s likom i djelom junaka. Priče iz državne službe uvijek sadrže
elemente mita (ili istine koja ni pod koju cijenu ne smije izaći “iz ova četiri zida”), pa se stoga tradicionalno
prepričavaju ispod glasa i/ili u posebnim prigodama.
Anegdote o državnim službenicima nisu za svačije uši: dostupne su samo pravim državnim službenicima (dakle,
onima koji više godina rade u državnoj službi i poštuju sva njena pravila) i nemoguće ih je čuti u tramvaju ili na
cesti.
------------------------------

Ivana (zamišlja sebe, i nalazi da je bliža Nikolini nego čistačici): Aaaahhhhh.....
Nikolina (nastavlja s hvalospjevima čistačici): A ta naša čistačica, inače, ženska živi
super!12 Digne se rano, dođe na posao u šest ujutro, radi do jedan... ima čitav dan za sebe!
Ivana (puna razumijevanja): Pa da. Djeca su u školi, muž na poslu, a ona uživa. Dućani i
to...
Antonija (još se čudi, ali sada s primjesom divljenja): Pravi vražičak! Tko bi rekao!
Ivana (izgovara činjenicu o kojoj sve razmišljaju): Pa da, super je to, ali je mala plaća...
no što se tiče radnog vremena, mijenjala bih se isti čas!
Nikolina: I ja!
Antonija (oklijeva): Bogami i ja... iako bi mi bilo teško ustati ujutro. Uopće nisam jutarnji
tip!
Ivana (tonom žene koja zna što je život): Ma ne brini, navikla bi se... kao što si se navikla
na ostale obaveze u životu, tako bi se navikla i na rano ustajanje.
Nikolina (prisjeća se): Moja baka se čitav život dizala u pet ujutro i kuhala prije posla.
Antonija (divi se): Super-žena!
Ivana (iskusno): Bogami, nije to lako...
Nikolina (zaljubljeno): Ali, nikad se nije bunila! U to doba to je bilo normalno. Imala je
familiju i brinula je o njoj, kako je najbolje znala i umjela!
Sve tri duboko uzdahnu i zamisle se. Praznim pogledima bulje svaka u vlastiti dio
prostorije, iako je očito da niti jedna ne vidi što se ispred nje nalazi. Maštaju o krasnim
danima u kojima su živjele njihove bake, kada su obitelji danima bile na okupu i kada su
kuće vrvjele od živosti, dječje dreke i mirisa iz kuhinje...
Ivana (uspoređuje se s Nikolininom bakom): Valjda imaš pravo...
Antonija (mijenja temu): Idemo li mi već jednom na tu kavu?
Nikolina (naglo se razvedri): Može!
Ivana (sa snažnim osjećajem dužnosti): Samo malo, da pospremim suđe.
Antonija (osvrće se i pridiže): Gdje mi je torbica? Aha, ovdje je... idemo?
Ivana (ustaje): Čekaj, Nikolina je otišla na WC.
Antonija i Ivana stoje pored stola i čekaju. Antonija prebacuje torbicu preko ramena,
Ivana svoju drži u ruci. Tijela su im opuštena i umorna, kao poslije fizičkog napora. Šute.
Nikolina (dolazi s WC-a): Evo me, idemo?
Ivana (kopa po torbici i naglo se uzvrpolji): Samo malo, da uzmem novčanik.
Antonija (razmišlja): Je li vani hladno?
Nikolina: Ne znam, nisam bila od jutra. Prije posla je bilo dobro...
Uspravlja ramena, zauzima pripovjedački stav. Objašnjava kao da sve nisu istovremeno
došle na posao, i kao da priča neku važnu vijest.
...ipak, uspjela sam se smočiti. Koji sam ja pehist! Zamisli ovo: Dok sam prelazila cestu,
odnosno dok sam čekala na semaforu, tamo, na križanju Boškovićeve i Gundulićeve, da,
tamo...
Ivana (zainteresirano): Je li tamo kod samoposluge?

------------------------------
12 Usprkos nevjerojatnoj lakoći vlastitog postojanja, državnom službeniku čini se da svi žive bolje od njega. Ova
pojava ponekad doseže toliko nevjerojatne razmjere da je osobe koje nisu zaposlene u državnoj službi vrlo teško
razumiju i na njen spomen često agresivno reagiraju. Pravo mišljenje o svom poslu i životu državni službenik
može opušteno izreći isključivo u društvu drugih državnih službenika.
------------------------------

Nikolina (objašnjava životno važan detalj): Ne na toj strani, već na suprotnoj. Tamo, kod
Turbo limača!
Ivana (s razumijevanjem): Aha...
Antonija (tonom iz kojeg je očito da želi što prije krenuti): Daa....
Antonija i Ivana s razumijevanjem kimaju glavama. Nikolina nezaustavljivo nastavlja
priču.13
Nikolina (žustro): I zamisli, prošao je auto. Sigurno me vidio, ali je ipak prošao velikom
brzinom. Tik pored mene! I baš je bila lokva na cesti uz rub pločnika, i svu me zašpricao.
Od glave do pete! Skoro mi je skroz- naskroz uništio kostimić! Kreten!
Zaključivši da Nikolinina priča neće tako brzo završiti, Antonija i Ivana donose šminku i
počinju se uređivati. Razgovor se za to vrijeme ne prekida – jednom pokrenutoj lokomotivi
treba i po nekoliko kilometara za zaustavljanje...
Antonija (tek toliko da nešto kaže): Pa možda ipak nije vidio da je tamo lokva...
Nikolina (razljućena na vozača): Ma kako ne bi vidio! Lokva je ogromna! Uostalom, tko
još vozi sto na sat usred grada u vrijeme dok svi idu na posao? Je li on normalan?
Ivana (poistovjećuje se s Nikolinom; prisjeća se): U zadnje vrijeme sve više ljudi vozi kao
manijaci. Jezivo! Pa da, tako je moj jedan rođak...
Antonija (već pomalo iznervirana upada u riječ): Idemo mi ipak na tu kavu?
Ivana (preko lica joj preleti sjenka žaljenja što ne može završiti priču): Idemo.
Antonija (nesvjesno lupa nogom): Hajdemo već jednom!
Ivana (zabrinuto ispituje prstima debljinu svoje košulje): Uzeti ću ipak majicu, za svaki
slučaj.
Antonija (rezignirano): Uzmi pa da krenemo.
Ivana (uzima majicu): Idemo!
Nikolina (užurbano): A gdje mi je mobitel? Mogla bi me nazvati sestrična, ne smijem ga
ostaviti. Samo malo... kopa po ladici .... nije ovdje. Možda je na stolu...
Ivana (s gestom prisjećanja): Jesi li ga imala za vrijeme ručka?
Nikolina (neodlučno): Možda... eno ga, na drugom je stolu. Spremne?
Antonija (čvrsto): Idemo!
Nikolina (žustro): Pokret!
Nikolina brzo i profesionalno provjeri svoj izgled u priručnom ogledalu, popravi ruž i
nanese sloj pudera. Brzim korakom silaze niz hodnik. Izlaze iz zgrade i zastaju zabljesnute
suncem.
Nikolina (mlitavih ramena): Kako je vruće...
Ivana (iz govora tijela je očito da se kuha): Skroz za poludjeti... zaista slabo podnosim
vrućinu.
Nikolina (odiže ruke i pokazuje savršeno depilirana pazuha): I već sam se sva uznojila,
nevjerojatno...
Antonija (s užitkom): Ma baš je ugodno to sunce, po čitav dan sjedimo u tom podrumu.
Kao neki štakori...
Nikolina (ne ostavlja prostor za raspravu): Idemo sjesti u najbliži kafić... ne mogu dugo
hodati po ovakvoj vrućini.

------------------------------
13 Slušanje ovakvih priča s razumijevanjem spada u dobar odgoj državnog službenika, i nikako ga ne treba
pomiješati sa stvarnim zanimanjem za temu.
------------------------------

Ivana (s potpunim odobravanjem): Slažem se!
Antonija (rezignirano): Dobro...
Prelaze stotinjak metara. Pored puta, dvadesetak metara od njih, nalazi se blok s nekoliko
dućana. Pogledi djevojaka bježe prema izlozima punim odjeće. Sve se trude sakriti
zanimanje od ostalih i ubrzavaju hod.
Dolaze do kafića.14
Antonija (s nadom u glasu): Kuda ćemo sjesti? (pokazuje prstom) Tamo je lijepo!
Nikolina (glasom koji ne ostavlja mogućnost izbora): Ne valjda tamo, sunce je.
Antonija (lagano iznervirano): Nije ni čudo da smo bijele kao čovječje ribice – po čitav
dan sjedimo u uredu, a kad napokon izađemo bježimo od sunca...
Ivana (mekanim glasom koji ima očitu namjeru izazvati suosjećanje): Ne mogu na sunce,
muči me nizak tlak.
Antonija (pomireno): U redu, idemo u hlad... tamo pored onih biljaka?
Nikolina (glasom uzbuđene djevojčice): Joj, kako su lijepe! Pogledajte ove plave
cvjetove... nešto slično ima moja susjeda, i...
Antonija (odlučno): Sjednimo!
Nikolina (uzbuđeno): Idemo!
Ivana: Može...
Prilaze stolu, uzimaju stolice u ruke. Antonija i Ivana kritički odmjeravaju čistoću
površine stola, dok Nikolina pažljivo pregledava stolicu. Nezadovoljna rezultatima
inspekcije prilazi drugom stolu, uzima jastuk i pažljivo ga namješta na svoju stolicu.
Poluzadovoljnim pogledom odmjeri svoj rad i pažljivo sjedne. Antonija i Ivana ispod oka
prate njene postupke i učine jednako.
Nekoliko minuta sjede u tišini koju povremeno ispunjavaju nekom beznačajnom
primjedbom. Sve tri ispod oka pogledavaju prema konobaru, koji tri stola dalje upravo
uslužuje dvije plavokose djevojke. Dosada na licima polako se pretvara u ljutnju.
Antonija (čvrsto): Pa gdje je taj konobar već jednom? Bezobraznik: uslužio je one dvije
bezvezne plavušice, a nas nije ni pogledao.
Ivana (iznervirano): Čekamo već čitavu vječnost!
Nikolina (ubrzano, pomalo zajapurenog izraza lica): Sramota! Ako nešto mrzim, to je
onda neprofesionalnost...
Antonija: Još ako nam ponovo donese vodu bez leda...
Nikolina (pali se stroj za pričanje): Dobro ako je uopće donese! Općenito, sramota je da
uz kavu treba posebno naglasiti da želiš i čašu vode. U civiliziranim zemljama... kad smo
moj Marko i ja prošle godine bili u Italiji...
Prilazi visok, nasmiješen, zgodan konobar i prekida je u pola rečenice15.

------------------------------
14 Kafići u kojima državni službenici provode značajan dio radnog vremena po svemu su prilagođeni potrebama državnog službenika. Nalaze se blizu ureda, a gosti su smješteni u ugodan ambijent koji je posebno dizajniran na način da bez ulaženja nije moguće vidjeti tko se u njemu nalazi. Državni službenici ovako su zaštićeni od pogleda šefova u prolazu, dok ulazak u kafić šefa čini suučesnikom u krađi državnog vremena čime ga prisiljava na toleranciju. Pri nesretnom susretu državnog službenika i šefa u kafiću, uobičajena praksa je da podređeni službenik šefu neprimjetno signalizira da ga je uočio a nakon toga se u potpunosti međusobno ignoriraju. Bonton državnih službenika također nalaže da se podređeni službenik prvi povuče iz kafića.
15 Konobari zaposleni u kafićima koje posjećuju državni službenici u pravilu odlično znaju kako s njima postupati. Česta je pojava da državni službenici tijekom godina s konobarom razviju prisan odnos, čiji će fini detalji neupućenoj osobi lako promaknuti. Kad sjedite s državnim službenikom u kafiću pored ureda, njegov
odnos s konobarom nikako nije poželjno interpretirati doslovno već je potrebno pažljivo čitati između redaka.
------------------------------

Konobar (očito dobre volje): Dobar dan, lijep dan danas! Što ćete popiti, cure?
Lagano se uzvrpolje i međusobno došaptavaju.
Nikolina (tiho izgovara, ali tako da je čuje i konobar): Kako krasan dečko, uvijek
nasmijan i dobre volje.
Ivana (šapće Antoniji): Baš je divan!
Antonija (jednako tiho uzvraća): A bogami je i zgodan, treba se priznati...
Antonija i Ivana nesvjesno namještaju frizure, Nikolina popravlja majicu. Okreću se
prema konobaru sa svojim najboljim osmjesima.
Ivana (mazno):Ja ću Nescaffe sa šlagom. I čašu vode!
Nikolina (kao djevojčica): Ja ću sok... koji imate? Marelica? Imate li možda radije
breskvu? Ne? Ahh... novi crni ribizl... dobro, onda ću to probati. (značajno namiguje) Na
vašu dušu!
Antonija (s osmijehom): A ja kavu s mlijekom. I donesite pepeljaru!
Nikolina (zaljubljeno): Baš vam je lijepo ovo cvijeće? Sami ga zalijevate? Da?
Divno...Tako je lijepo kada muškarac zna sa cvijećem...
Ivana (šaljivo): A sigurno ste takvi i sa curama!
Konobar se smiješi i pravi nevješt. Na licu mu se jasno vidi da se dobro zabavlja.
Konobar: Kakav to? Mislite da i cure zalijevam?
Nikolina (mekano): Ma ne, nježan...
Ivana (zamišljeno):...brižan...
Antonija (uz veliki osmijeh):...pažljiv i odan...
Nikolina (važno i autoritativno): Puno je to posla, sa cvijećem. Nije toliko do količine
rada, koliko do toga da zahtijeva redovitu brigu. Zalijevanje, obrezivanje, i to... Ne smiješ
zaboravljati na njega... zato meni i rastu samo kaktusi... sve ostalo je pocrkalo... osušilo se
i uvenulo...
Ivana (prekida je): Ma nije istina! Baš krasno brineš o našem cvijeću u uredu. Cvjeta kao
ludo!
Nikolina (s loše prikrivenim ponosom): Pa nije problem brinuti o tom cvijeću, kada sam i
onako svaki dan ovdje...
Antonija (mudro): Valjda tako i naš konobar!
Nikolina (zamišljeno): Da, vidiš, to mi nije palo na pamet...
Antonija (koketno se smiješi): Mogu li dobiti i čašu vode?
Ivana (pretjerano ljubazno): I ja!
Nikolina (cvrkuće): I ja bih, molim...
Konobar (šeretski): Nema problema, djevojke, sve za vas...
Antonija, Ivana, Nikolina (uglas izgovaraju uz široke osmijehe): Hvala!
Antonija (uživa u pogledu na lijepog mladića koji obasjan suncem prolazi na biciklu):
Krasan dan, idealan za sport. Možda popodne odem rolati na Jarun.
Nikolina (važno): Jeste vidjele današnju obavijest iz kadrovske, za badminton? Ne? Dakle,
firma nam plaća tri puta tjedno badminton na Velesajmu16. Treba dogovoriti termin, i
idemo u akciju!
Ivana (zadivljeno, ali lagano postiđeno): Kako krasno od našeg šefa. A ja glupača mislila
da je kreten! Koja pogreška, strašno... slijedeći put moram bolje pripaziti!
Antonija (tek toliko da se čuje i neka kritika): Imao je on i nekih loših poteza...
Ivana (puna razumijevanja): Ma super je on čovjek, samo malo tvrd...
Nikolina (poluzamišljeno): A i mora biti takav, kad vodi ovakvu firmu... tko bi vodio nas
ovakve!
Djevojke se zasmiju i na trenutak zamisle. Na licu im se jasno očitava prisjećanje na neke
davne nepodopštine, koje su prošle bez posljedica isključivo zahvaljujući solomonskoj
mudrosti našeg šefa.
Ivana (glasom kojim se izriču neoborive činjenice): Ali u duši je dobar.
Nikolina (razmišlja): Je, krasan čovjek, ima krasnu ženu i dvije curice. Vidjela sam ih
neki dan, došle su tati na posao... kako su slatke!17
Antonija (glasom punim životne mudrosti): Što je – je, mora mu se priznati da je obiteljski
čovjek. A i brine za zaposlenike kako treba. To se odmah vidi po muškarcu, da je dobar
muž i otac. Baš je neki dobrica...
Konobar donosi piće. Djevojke prekidaju razgovor i usmjeravaju poglede u njegovom
smjeru. Koketno se smiješe i prenemažući zahvaljuju.
Konobar odlazi.
Nikolina (progovara uobičajenim glasom): Nego, što je s tim badmintonom? Kako ćemo
se dogovoriti?
Antonija (razočarano):Ja ne mogu, nemam ništa za obući!
Nikolina (s razumijevanjem): Misliš da mi imamo? Najprije, idemo poslije posla u
shopping. Trebaju nam suknjice, tenisice, majice...
Ivana: Kapa šilterica!
Nikolina: Svakako kapa, protiv sunca. Samo ja više volim šeširiće, nekako su mi više
damski...
Ivana (kao da izriče neku veliku životnu istinu, koja bi svima trebala biti očita kao što je i
njoj): I ja, ali ne možeš igrati badminton u šeširiću!
Antonija (s zanimanjem): Kako znaš? Jesi li ikad vidjela neku igračicu badmintona na
televiziji?

------------------------------
16 Briga za državnog službenika nikad ne prestaje. Male geste poput omogućivanja rekreacije nakon posla
državnog službenika čine zadovoljnim, a upravu omiljenom. U pravilu, ovakve geste se bez prethodne najave
pojavljuju u razdobljima smanjenog obima posla ili rasta nezadovoljstva, i skretajem pozornosti na sebe
omogućavaju upravi nekoliko mirnih tjedana.
Posebna metoda smirivanja strasti je selidba. Tada su državni službenici bez ikakvog pametnog razloga prisiljeni
na spremanje, pakiranje i dogovore oko budućih cimerstva. Ovo je savršen način za izazivanje međusobnih
nesuglasica državnih službenika, pri čemu su u potpunosti usredotočeni na vlastite odnose umjesto na zajednički
nastup prema upravi.
17 Najkraći put do srca državnog službenika je poistovjećivanje. Svaki pametan šef pronaći će u biografiji
nekoliko elemenata kojima će pokazati da između njega i zaposlenika u ljudskom smislu nema baš nikakve
razlike. Uvjerljivo najlakši i najpopularniji način za postizanje ovog cilja upravo je isticanje obiteljskih
vrijednosti. Naš šef je ipak profesionalac!
Dosta je česta tehnika i napadno prijateljevanje s podređenima koji se nalaze na najnižim položajima. Dobar šef
će se često na hodniku srdačno šaliti s dostavljačem, dok će istovremeno biti potpuno nedostupan članovima
Upravnog odbora ili podređenom državnom službeniku s bilo kakvim stvarnim problemom.
------------------------------

Ivana (važno): Ja ne, ali firma moje frendice je prije nekoliko godina također poslala
djelatnike na badminton, i ona je kupila cijeli paket odjeće uključujući i šiltericu. Takav
sport!18
Nikolina (pomireno): A kad je tako, trebamo se prilagoditi!
Antonija (uz dubok uzdah): Što ćeš, teško je biti žena...
Sve tri se zamisle i zagledaju (svaka u svoju) daljinu. U očima im se ocrtava teška sudbina
ženskog roda kroz stoljeća...
Antonija (u naglom naletu inspiracije): A zašto nam nisu platili tenis? Ili možda bazen?
Nikolina (odobravajući): Da, tenis je nekako ženstveniji. One kratke suknjice i to...
Antonija (razmišlja na glas): Ma hajde, molim te! A tek bazen? Badići?
Nikolina (kritički opipa struk): Pusti, odvratno izgledam u badiću. Ovi moji šlaufi... Već
mi je neugodno ići na javnu plažu!
Ivana (ozbiljno): Ma luda si, baš te briga... Osim toga, stvarno super izgledaš!
Antonija (uzbuđeno): Ženo božja, zaista nisi normalna... mene baš briga. Lijepo dođem na
plažu, sunčam svoje salo, i kome smeta neka ne gleda! Osim toga, sjetite se strankinja
koje dođu na Jadran. Sunčaju se u toplesu, a debele, celulitne, sve se razlijeva... i baš ih
briga! Samo mi Hrvatice smo toliko opsjednute izgledom...
Ivana (glasno odobravajući): Tako je, bravo! Baš nas briga! Emancipacija i to... kao da su
trbušine na frajerima lijepe, pa ih ponosno pokazuju po plaži i baš ih briga!
Nikolina (u pola glasa odgovara Antoniji): Nije to isto... njih ovdje nitko ne poznaje...
Ivana (prijekorno pogleda Nikolinu): To je stav, Antonija!
Nikolina (zamišljeno): A propos bazena, tko bi poslije kupanja uređivao frizuru?
Ivana: Užas, i ovako je jedva sredim svakog jutra!
Antonija (rezignirano): A misliš da ćemo poslije badmintona bolje izgledati?
Sve tri (rezignirano): Ahhh....
Zamišljene nad teškom sudbinom koja žene prisiljava da poslije svakog sporta provedu
sate u uređivanju frizure i šminke, cure melankolično uzdahuju i lutaju pogledima.
Nikolinin pogled zapne za ženski časopis koji se nalazi na šanku. Ustaje i donosi ga.
Ivana (znatiželjno): Što ima u novom Cosmu?
Antonija (prezrivo): Pogledaj ovu frizuru, kako je gadna!
Nikolina (napadački): Kako si samo jedna javna osoba može priuštiti tako nešto? Ja
ovakva ne bih otišla ni na plac! No dobro, možda povremeno... ali mene ne snimaju za
Cosmo. Kao da bi to mene i zanimalo... ne bih se tako ponižavala, čak niti da mi plate!
Ivana (zainteresirano): Ma pusti to. Vidi ovu majicu.... baš je slatka.
Antonija (odobravajući): Mora se priznati...
Nikolina (lijeno pogleda na sat): Već je pola dva! Idemo lagano raditi?
Ivana (uz težak uzdah): Morale bismo... čeka nas hrpa posla.
Antonija (odlučno): Konobar, platiti!
Plaćaju, ustaju i odlaze s terase kafića. Iako najkraći put k uredu leži dvadesetak metara
južnije od bloka s dućanima, noge ih same odvedu na polukružnu putanju koja vodi tik uz
izloge. Spontano zastaju pred šarenim izlogom punim odjeće.

------------------------------
18 Zanimljivo je da niti jednoj kolegici nije palo na pamet kupiti ili posuditi rekete i loptice. Usprkos svim
naporima oko kupovine odjeće i obuće, kada su nakon dva tjedna napokon stigle do Velesajma u nedostatku
opreme nisu mogle zaigrati. Ovo su nadoknadile u klasičnom stilu: odlaskom na veliki sladoled i u razgledavanje
izloga.
------------------------------

Nikolina (uzbuđeno): Pogledaj ovu majicu u izlogu!
Antonija (odobravajući): Baš je slatka... koliko košta? Samo sto kuna?
Ivana (s nadom): Baš bi ti dobro stajala! Imamo li vremena za probu?
Nikolina (oklijevajući): Valjda...
Antonija (odlučno): Naravno, samo brzo. Cure, požurimo!
Brzim korakom ulaze u dućan. Na licima i tijelima može im se jasno pročitati sukob želje
za što duljim ostankom u ovom svetištu i obaveze odlaska na posao.
Nikolina (brzo i odlučno): Dobar dan! Možemo li probati onu majicu iz izloga? Onu, na
žute prugice.
Prodavačica (pretjerano ljubazno, lukavog izraza lica): Na žalost, nemamo Vaš broj. Sve
smo prodali, jako su popularne. (laskavim tonom) Ostali su nam samo veliki brojevi... Ali
pogledajte ostale majice iz te serije. Ova plava je baš lijepa!
Nikolina (oklijeva): Imate pravo, stvarno je krasna. Samo, nema je smisla niti probavati...
ne paše mi niti na jedne hlače.
Prodavačica (utišava glas gotovo do šapta i približava se Nikolini, otkriva veliku tajnu):
Imamo krasne hlače od istog proizvođača: samo stopedeset kuna. Pogledajte!
Nikolina (napola uvjereno): Zaista su krasne... mogu li ih probati?
Nakon petnaestak minuta izlaze iz dućana zadovoljnih izraza lica. Antonija i Ivana imaju
pune ruke šarenih vrećica s odjećom. Nikolina, usprkos velikom zanimanju za ponuđenu
odjeću, nije uspjela pronaći ništa što bi zadovoljilo njene visoke kriterije.
Žustro hodaju prema uredu.
Ivana (zadovoljno, kao da je upravo dovršila neki ogroman posao): Zaista smo se istrošile
danas!
Antonija (glasno razmišlja): Ubit će me dragi, ovo su mi već treće hlače u dva tjedna.
Nikolina (još uvijek nezadovoljna time što nije ništa kupila): A što bi on htio, imati lijepu
ženu koja neće ništa trošiti?
Antonija (rezignirano): Takvi su muškarci... ne razumiju naše potrebe... valjda će biti sve
ok. Čim dođem doma sve ću raspakirati, a ambalažu ću baciti. Koliko je slijep na modu,
neće niti primijetiti da imam nešto novo!
Nikolina (i dalje nezadovoljna, provokativno): A svejedno mu je drago kad prošeće s
tobom po gradu, a ti sređena, a ostali frajeri se okreću... paše to njemu, paše, samo ne želi
priznati!
Ivana: Naravno. Svi bi oni željeli da žena dobro izgleda, a niti jedan ne pita kako je to
teško postići.
Nikolina (napola ljutito): Grozno!
Ivana (pomireno): Što ćeš, tako je to oduvijek...

Dolaze do ureda, sjedaju na mjesta i počinju raditi. Uskoro ponovo nastupa prava radna
atmosfera: tišina isprekidana klikanjem, tipkanjem i Nikolininim poluglasnim
pjevušenjem.
Nikolina (umorno): Opet sam se sva ukočila, ubila me ova klima... ovdje, na vratu.. tu...
Antonija (lagano iznervirana): Što je da je, uvjeti rada su nam zaista strašni! Već šest
mjeseci pokušavamo naručiti novu sjedaću garnituru, a još nije stigla!
Nikolina (patničkim glasom): Imaš pravo. Trebala su nam puna dva mjeseca da dobijemo
cvijeće...
Antonija (i dalje napeta): Užas... a od ovih neljudskih uvjeta, već se napola osušilo.
Ivana (tužnim, umornim glasom): Kad smo već kod neljudskih uvjeta... užasno me boli
glava! Moram pod hitno popiti tabletu... i sok, skroz mi je pao šećer u krvi!19
Nikolina (i dalje patničkim glasom): Niti ja više ne mogu raditi... skroz sam
dekoncentrirana i umorna.
Antonija (spasonosno): Idemo popiti kavu!
Nikolina (nijansu vedrije): Može, baš mi treba jedna kavica...
Ivana: Idemo!
Ustaju, odlaze u proširenje na hodniku i počinju pripremati kavu. Već u ovom trenutku
govor njihovih tijela postaje manje umoran, a u glasove se vraća čvrstoća. Ivana pravi
sok i pije tabletu, Antonija i Nikolina režu breskve.
Sjedaju za stol. U ruci im se nalaze šalice, a posred stola tanjur s dvije breskve narezane
na kriške.

14:40
Poslijepodnevna kava.

Nikolina (plaho se osvrne i živahno, ali ne previše glasno progovori): Jeste li čule priču o
novoj sistematizaciji radnih mjesta?20
Antonija (iznervirana čestim ponavljanjem ove teme, naglo upita): Koju od priča? Već se
godinu dana priča samo o tome!
Nikolina (kao da otkriva veliku tajnu): Navodno su kod nas predvidjeli još dva radna
mjesta. Šefica se žalila da imamo nevjerojatno puno posla i da jedva stižemo.
Ivana (fatalistički): Tko zna što će biti s nama... navodno su predvidjeli i dva unaprjeđenja
za neke od nas.
Nad tri kolegice u trenutku se nadvije tmast oblak konkurencije. Iako bi učinile sve da
steknu prednost pred kolegicama, postiđene odlučuju ignorirati ovu pomisao i nastavljaju
s razgovorom.
Antonija (pragmatično): Ma to je sve bez veze, tako je svejedno kako ti se zove radno
mjesto... bitno je da nam povise plaću.
Nikolina (sumnjičavo, u maniru iskusne državne službenice): A, to sumnjam. Prema
zakonu o javnim službama, mi spadamo u ovaj platni razred i plaća nam ne može narasti
više od sadašnje.
Antonija (lagano iznervirano): Ma to su gluposti! Čovjek toliko radi, a nikakve motivacije
niti nagrade... zaista mi dođe da ostanem na ovoj kavi do kraja radnog vremena!
Ivana (tužnim, ali potpuno pomirenim glasom): Znaš da ne možemo, na žalost smo
zatrpane poslom. Nitko ne cijeni naš rad! Tako je to oduvijek: oni koji rade nikada nisu

------------------------------
19 Zdravlje državnog službenika često je ozbiljno poljuljano radom u najtežim uvjetima. Dovođenje ove
neosporive činjenice u pitanje jedan je od najozbiljnijih grijeha u državnoj službi, i potrebno ga je pod svaku
cijenu izbjegavati.
20 U nedostatku mjerljivog radnog učinka, pitanje hijerarhije jedno je od najozbiljnijih u državnoj službi.
Sistematizacija radnih mjesta još je zanimljivija, jer osim hijerarhije uvodi i mogućnost otvaranja novih radnih
mjesta.
Svaki državni službenik potajno priželjkuje da će se baš njegov odjel proširiti do neslućenih dimenzija. Ovo je
potpuno logično, jer svako veće proširenje “starosjedioce” automatski podiže na više hijerarhijske ljestvice.
------------------------------

dovoljno cijenjeni, a oni koji se ubijaju od posla ne mogu zaslužiti niti dovoljno za
pristojan život.21
Nikolina (vedrije): Hajde, nije baš tako... nama je ipak bolje nego mnogima. Imam
rođakinju koja je završila pravo: zamisli, pravni fakultet, nije to šala, i sad stažira kod
nekog privatnika za tri tisuće mjesečno. Užas!
Antonija (spremna za raspravu): Pa da, ali kad položi stručni ispit zarađivati će pet puta
više od nas... takva struka... zahtijeva ulaganja, ali dugoročno se isplati.
Nikolina (uz solidnu dozu sažaljenja): Imaš pravo, ali ne bih joj željela biti u koži. Ima
već dvadeset i šest godina a nema ni pravog dečka, a kamoli muža. Samo radi, a kad dođe
doma spava. Sirotica... još se ne zna niti pošteno našminkati ni urediti.
Ivana (potpuno uvjerena u svoje riječi): Nema tu sreće!
Antonija (mudro): Čini se da mala ipak nije toliko pametna kao što pričaš... što će jadna
tako? Biti uspješna poslovna žena bez obitelji? Ima Ivana pravo, nema tu sreće niti
budućnosti...
Nikolina (odjednom se dosjeti): Sad mi je baš palo na pamet, trebam otići oko tri kod
krojačice na probu kostima. Što? Već je petnaest do tri? Bježim, cure...
U jednom pokretu ustaje, ostavlja šalicu na ormariću, pogleda tanjur i zaključi kako još
nije prazan te da će ga kolegice spremiti. Zakorači prema sobi, zastane, vrati se korak
unazad i pograbi krišku breskve.
Žvačući dolazi do stola, s obje ruke uzima šminku i ostale potrepštine. Ovlaš provjeri
izgled u zrcalu, zaključi da može proći i jednim pokretom sve ubacuje u torbicu. U letu
uzima jaknu s vješalice i dolazi do vrata.
...Book, cure! Vidimo se sutra! Ugodan dan vam želim!
Antonija i Ivana ostaju same za stolom. Pokušavajući ispuniti prazninu zaostalu nakon
Nikolininog odlaska, okreću se jedna prema drugoj.
Ivana (umorno): A što ćemo mi?
Antonija (tužno): Trebale bi raditi još jedno pola sata, pa doma.
Ivana (još umornije): Kako mi se ne da, pa to je za poludjeti! Čitav dan radim ko' konj, i
ovako pred kraj radnog vremena jednostavno se više ne mogu koncentrirati.
Antonija (sad i ona zvuči umorno): Znam kako ti je, i kod mene je slična situacija...
Ivana (patnički): Hajdemo ipak odraditi još to što imamo, pa doma.
Antonija (ponovo nesvjesno preuzima emociju od Ivane): Hajdemo...

15:45

Antonija i Ivana sjede za računalima. Ramena su im opuštena, ritam tipkanja i klikanja
spor i nepravilan.
Ivana (razbija tišinu): Još malo pa gotovo...

------------------------------
21 Svakodnevna žalopojka državnog službenika o lošim radnim uvjetima, gomili posla i maloj plaći spada u
forklor državne službe i nitko je ne doživljava previše ozbiljno. Ipak, nakon dovoljnog broja ponavljanja istih
sintagmi, državni službenici u njih svim srcem povjeruju.
U kriznim vremenima, žalopojka izrečena na pravi način – glasno, agresivno, uz suze i bijes – pretvara se u
moćno oružje koje najbezosjećajnijeg šefa ili revizora tjera na poraz. Kao što možete vidjeti na primjeru naših
junakinja, ovo tajno oružje državnog službenika svakodnevno se dorađuje, usavršava i dotjeruje vježbom.
------------------------------

Antonija (proteže se): Hvala bogu! Baš sam imala težak dan danas, sva sam nekako
umorna...
Ivana (umorno): I ja... posla kao u priči! Nemaš se vremena niti okrenuti, a kamoli
pročitati novine.
Antonija (nostalgično): E, kako je nekad sve bilo drugačije...
Ivana (rezignirano): Što ćeš: novo vrijeme, novi gazda, nova politika. Nema više
zajebancije u državnoj službi. Treba raditi!
Antonija (umorno): A nitko ne pita kako je tebi...
Ivana (glasom koji jasno ocrtava kako nema kraja nepravdama i kako je život težak): A
tko će te pitati? Misliš da je u privatnim firmama bolje?
Antonija (umor lagano prelazi u razdraženost): Vjerujem da nije, ali bogami mislim da i
ne može biti puno gore nego kod nas. Radimo kao životinje! A ovi u privatnim firmama,
oni bar dobiju poštenu plaću, a ne kao mi ovdje...
Ivana (suosjeća): Živa istina. Što ćeš, ni državna služba nije kao što je nekad bila... sjećam
se, kada sam tek došla ovdje raditi. Plaća je bila doduše manja, ali sam za nju mogla kupiti
puno više nego danas! A danas... radim kao budala za neku crkavicu.
Antonija (polako se pomiruje): Što je, je. Ali ipak imamo sigurnost, što puno ljudi danas
ne može reći. Objektivno, na našim radnim mjestima vrlo je teško dobiti otkaz. A godišnji
uzimamo kad nam paše, i kako se dogovorimo... Ljudi po privatnim firmama rade kao psi,
imaju manje godišnjeg nego mi, i još ne mogu mirno spavati jer ne znaju hoće li sutra
dobiti otkaz.
Ivana (emotivno): Užas!
Klikanje i tipkanje prestaje. Antonija se nalakti i čeznutljivo gleda zidni sat. Zazvoni
telefon; Ivana podiže slušalicu.
Halo, da, book... kako si? Kako si proveo dan? Lijepo...? Krasno...
... daa... aha... dobro, da...
... jesi li siguran?!... Da?
..no dobro, da...
Ne! Sigurna sam, naravno da ne!
Aha, da, može...
Dobro, da... Ne! Ne, dovraga, što sam ti sto puta govorila?!?
Daaa... dobro... u redu...
Znaš da moramo u dućan, skroz nam je prazna kuća...
... ma ne idem sama, ne mogu ja sve to nositi!
Daa... dobro, u redu...
Dolaziš?
Aha... da...
Daa...
Da, sigurna sam!
Još samo nešto... danas moramo do moje mame.
...kako zašto? Pa znaš da smo obećali još prošli tjedan...
Ne? Aha, ipak hoćeš?
Daa... bit ću dobra...
Utišava se.
Da, bit ću dobra curica... samo tvoja curica...
...da, da... pusica...
Baš si krasan... ljubim te puno...
Da...
Aha...
U redu...
...svašta se desilo danas na poslu... pričat ću ti...
...ne mogu sada, nikako...
... no, pa znam da se vidimo za deset minuta...
...samo da ti ispričam...
No dobro, onda poslije.
Vraća normalnu boju glasa.
Vidimo se pred firmom! Za deset minuta!
Book!
...bokić, book...22
Antonija (otupjelo od promatranja kazaljke): Pet minuta do četiri.
Ivana (meko): Idemo se lagano spremati.
Jedna za drugom ustaju i počinju se sporo oblačiti. Lica su im potpuno opuštena, ali tijela
ne mogu lagati: u niskom startu čekaju da otkuca čarobnih četiri sata, kada će smjesti
izaći na poslijepodnevno sunce i raditi što god zažele.
Ivana (tek toliko da nešto kaže): I tako, prođe nam još jedan dan.
Antonija (vedro): Ajde neka, još samo dva dana pa će vikend!
Ivana (umorno): A tko će to preživjeti? Užas, još dva dana...
Antonija (tješi je): Hajde, hajde... kao i svaki tjedan do sada... a i u budućnosti nam neće
biti ništa bolje ni gore.
Ivana (malo vedrije): Hvala bogu, uskoro će godišnji.
Antonija: I ja mu se bogami veselim, iskreno!
Minuta je do četiri sata. Obje djevojke vidljivo ožive. Stoje na hodniku, u položaju
atletičara koji čeka start utrke.
Antonija: Hajde bok, vidimo se sutra.
Ivana (vedro): Book!
Antonija (zaustavlja se i lagano udari rukom po čelu): A što ćemo s poslijepodnevnim
šopingom? Onim koji smo dogovorile na kavi?
Ivana (očito je da više uopće nije prisutna duhom): Joj, skroz sam zaboravila. A i danas nam
nema Nikoline...

------------------------------
22 Upotreba telefona u državnoj službi tema je koja zaslužuje posebnu pozornost. Neograničena duljina i trajanje
privatnih poziva tijekom radnog vremena spada u temeljna životna prava državnog službenika, bez obzira na
opis radnog mjesta ili potrebe posla. Svi poznajemo primjere iz prakse kada deset minuta stojimo za šalterom
dok blagajnica preko službenog telefona razmjenjuje recepte. Recentni primjeri uključuju davanje telefona
djelatnici čiji opis posla ne iziskuje telefonske razgovore „jer ima dvoje male djece pa da ih može na miru
nazvati bez da brine o računu“, ili podjelu službenih mobitela djelatnicima kojima je u ugovoru o radu izričito
navedeno da se radi specifičnosti radnog mjesta trebaju čitavo vrijeme nalaziti u uredu.
Telefonski pozivi koji manje ili više nalikuju na Ivanin svakodnevnica su državnog službenika. Naše tri
junakinje dnevno obave desetke krajnje besmislenih i dosadnih poziva, koji kirurškom preciznosti rascjepkaju
ono malo vremena koje provedu radeći ili odvijanje kakvog važnog sastanka.
Odlučivši problematizirati upotrebu telefona u državnoj službi, suočio sam se s izborom koji posjeduje svega dva
suvisla rješenja. Prvo rješenje bilo je realistično prepričati svaki pojedini telefonski razgovor, čime bih svakog
normalnog čitatelja prisilio na preskakivanje čitavih stranica i poglavlja. Umjesto namjernog izazivanja dosade,
odlučio sam u korist drugog rješenja: na pogodnom mjestu pružio sam osvrt na fenomen uredskog telefoniranja, i
ostatak prepustio svakodnevnom iskustvu čitatelja. Fenomen uporabe telefona u državnoj službi toliko je raširen,
da se samo najveći pustinjaci s njim ne susreću svakodnevno!
------------------------------

Antonija (također jedva čeka odlazak. Nesvjesno udara nogom): Imaš pravo, onda bolje sutra.
Mogle bi možda i pojesti neki sendvič na brzinu, pa umjesto ručka u brzi šoping...
Ivana (oživljava): Super ideja, može!
Antonija (skroz vedro i veselo): Vidimo se sutra! Provedi ugodno poslijepodne...
Ivana (puna energije): I ti isto. Vidimo se!
Antonija (sretno): Book!









Ova priča napisana je Zagrebu u srpnju 2006. godine. Kao pravi državni službenik, s ponosom
tvrdim:
1. Ideja za priču pojavila se tijekom radnog vremena u državnoj službi.
2. Osobe koje se pojavljuju u priči upoznao sam upravo u državnoj službi.
3. Priča je napisana isključivo tijekom radnog vremena.
4. Napisana je na službenom računalu.
5. Papir na koji sam ispisivao probne verzije, kao uostalom i pisač s tintom, pripadaju
poduzeću.
6. Za čitavo vrijeme pisanja nitko nije postavio pitanje što ili zašto pišem.










- 14:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #